Manuel Breva Colmeiro / Getty Images
Njihove fotografije vidite svaki dan u vijestima. Fotoreporteri nam donose vizualne slike priče koje podupiru spisateljske riječi. Oni su tu da pokrivaju važne događaje, izlažu lica iza naslova i često nas tjeraju da se osjećamo kao da smo dio scene.
Što je fotoreportaža?
Fotoreporterstvo se počelo oblikovati kad su fotografi mogli lako prenijeti kamere u ratna područja. Po prvi su put obični građani mogli vidjeti utjecaj borbi upravo tamo u svojim novinama. Bio je to ključni trenutak u fotografiji i postajao je sve stvarniji između Građanskog rata i Drugog svjetskog rata.
Ipak, fotoreporterstvo nije samo rat ili fotografi koji rade za lokalne novine. Mnogo je više od toga. Fotoreportaža priča priču i to često čini na jednoj fotografiji. Sjetite se fotografija Dorothee Lange iz razdoblja depresije ili onih poznatih fotografija Mickeyja Mantlea kako udara u kuće. Oni izazivaju osjećaj, bilo njegovo zaprepaštenje, empatiju, tugu ili radost.
To je oznaka fotoreportera; uhvatiti taj trenutak u vremenu i dati gledateljima osjećaj da su dio njega.
Priča u jednom kadru
Jednostavno rečeno, fotoreportaža je hvatanje glagola. To ne znači jednostavno snimanje akcijske fotografije. Komuniciranje glagola puno je više od toga. Priče se snimaju u kriške, dok fotoreportaža nastoji dočarati što se događa u jednom kadru.
Iako je sjajno kad se dogodi, fotoreportaža ne odnosi se na najbolji sastav, ili na najbolje tehničke detalje ili na lijepu temu. Fotoreportaža govori o tome da svijetu pokažemo priču o nečemu što se stvarno dogodilo. "Svjedočenje" je fraza koja vam pada na pamet u vezi s fotoreportažom.
Fotoreportaža omogućuje svijetu da samo na trenutak vidi očima fotografa. Kad se fotoreportaža radi na pravi način, taj jedan trenutak prenosi količinu vremena. Prenošenje cjelovite priče dio je portreta iz okoliša gdje nam postavka govori o subjektu koliko i o samom subjektu.
Emocija je često sirova u fotoreporterima. Fotograf ne usmjerava scenu onako kako bi to radio portret ili komercijalni fotograf. Umjesto toga, najbolji od njih stapaju se u pozadinu i postaju figura u sjeni (za razliku od paparazza). Oni su tu da promatraju i hvataju, a ne da postanu priča ili je ne prekidaju.
Upravo taj stav, pristup "Ja sam puki promatrač", omogućuje novinarskim subjektima da ne reagiraju na kameru, već da budu svoji. Fotoreporter ima drugačiji stav od ostalih fotografa i neophodno je snimiti te fotografije za pamćenje. Često ta pojedinačna fotografija može postati poziv na akciju za milijune ljudi koji je vide.
Etika u fotoreporteru
Drugi vitalno važan dio fotoreportera je točnost. To znači da je ono što je u kadru ono što se dogodilo. Fotoreporter je etički dužan da neće promijeniti priču (premda mnogi ne ispunjavaju ovaj ideal).
Električni vodovi ne smiju se klonirati. Na požarište se ne smije dodati više dima. Zarobljeno je kako bi trebalo biti. Nažalost, doba digitalne fotografije olakšalo je manipulaciju stvarnošću nego ikad prije.
Slika bi trebala biti prozor u događaj. Osvjetlite sjene najviše dodirom da biste vidjeli lica ili malo izoštrite sliku radi preglednosti, ali ne mijenjajte suštinu onoga što fotografirate. Ako to učinite, promijenite priču.